KAPLJICE KOJE ŽIVOT ZNAČE

U Srednjem Vijeku uporaba eteričnih ulja osim što je bila dekadentna i neprikladna, bila je zabranjena, a oni koji su uhvaćeni u korištenju optuženi su za čarobnjaštvo i osuđeni na progonstvo ili smrt

Ljubitelji i uživaoci eteričnih ulja teško mogu zamisliti život bez njih. S pravom! Ovi darovi prirode nose mnoštvo blagodati. Znamo to dobro na primjeru ulja lavande; stoljećima su poznata lavandina ljekovita svojstva- pri opuštanju, protiv bakt erija i nesanice, smanjuje oticanje i svrbež nakon uboda insekata, zaustavlja krvarenje, čisti rane... popis se nastavlja u nedogled. Francuski kemičar René Maurice Gattefossé skovao je izraz "aromaterapija" istražujući antiseptična svojstva eteričnih ulja. Gattefosseova knjiga "Aromatherapie" objavljena je 1928. godine u kojoj se detaljno opisuju eterična ulja i njihova ljekovitost. Knjiga je izvršila značajan utjecaj na medicinsku praksu u Francuskoj.

Gattefossé je otkrio nevjerojatna ljekovita svojstva lavande slučajno tijekom manje eksplozije u njegovom laboratoriju. Jedna mu je ruka eksplozijom bila ozbiljno opečena. Ne razmišljajući, ruku je uronio u najbližu tekućinu koja je, ispostavilo se, bila upravo eterično ulje lavande. Na njegovo zaprepaštenje, Gattefossé je primijetio da mu je ruka zacijelila bez infekcije ili ožiljaka. Ovo otkriće dovelo je do antiseptičke uporabe eteričnih ulja za liječenje rana.

Gattefossé je proveo daljnja istraživanja o ljekovitosti lavande i predstavio saznanja mnogim bolnicama u Francuskoj. Tijekom izbijanja španjolske gripe nije bilo prijavljenih smrti bolničkog osoblja, čiju zaslugu pripisuju upravo lavandi.

Osim svojih ljekovitih svojstava, eterična ulja koriste se od davnina za dobrobit duha i tijela. Pođimo na kratko putovanje kroz vrijeme diljem svijeta u potrazi za blagodatima eteričnih ulja i njihovu uporabu kroz povijest.

U srednjem vijeku katolička crkva je smatrala da je uporaba eteričnih ulja dekadentna i neprikladna, zbog čega su redovnici čuvali tajnu znanja o uljima. Oni koji su uhvaćeni u korištenju ulja optuženi su za čarobnjaštvo i osuđeni na progonstvo ili smrt. Tek oko 1600-te, znanje o uporabi eteričnih ulja obnovljeno je, jer su se dijelili letci o brojnim ljekovitim namjenama eteričnih ulja. Do 1800-te ljekarnici su propisivali eterična ulja za razne bolesti.

Kad govorimo već o crkvi, treba spomenuti da Biblija spominje eterična ulja u starom i novom zavjetu. Poznata je referenca u knjizi Izlaska s receptom ulja za pomazanje s uljima cimeta, klinčića, kasije, masline te šiljka, odnosno narda.

Primjena u svijetu

Eterična ulja, ili aromatična ulja kako su ih nekoć zvali, tijekom povijesti čovječanstvo je koristilo u ljekovite, duhovne, aromatične i kozmetičke svrhe.

Teško je točno datirati uporabu eteričnih ulja u ljekovite svrhe, no s vremenom se znanje o eteričnim uljima proširilo cijelim svijetom.

Najraniji dokazi saznanja o ljekovitosti bilja pronađeni su u Lascauxu, u francuskoj regiji Dordogne. Tamošnje spiljske slike ukazuju na uporabu ljekovitog bilja u svakodnevnom životu jos 18 tisuća godina prije nove ere.

Egipat

Dokazi i prvi zabilježeni povijesni zapisi ukazuje da su Egipćani koristili eterična ulja već 4500. godine prije nove ere. Postali su poznati upravo po svom poznavanju kozmetologije, ljekovitih masti i aromatičnih ulja. Najpoznatiji biljni pripravak starih Egipcana "Kyphi" bio je mješavina 16 sastojaka koji se koristio kao čistac prostora, parfem, i lijek.

U svakodnevnom životu koristili su balzame, mirisna ulja, mirisnu koru, smole, začine i aromatične octe. Ulja i paste iz biljaka stječnjavali su u tablete, praške, čepiće, ljekovite kolače i razne masti.

Pepeo i dim iz sjemena anisa, cedra, luka, češnjaka, grožđa i lubenice se takoder često koristio u razne ljekovite svrhe. Na vrhuncu moći Egipta, jedino je svećenstu bilo dozvoljena uporaba eteričnih ulja, jer se smatralo da je svećenstvo blisko božanskom, te su jedini dostojni takvih znanja.

Svakom božanstvu bili su posvećeni određeni mirisi, kojima su njihovi sljedbenici mazali statue svojih bogova. Svaki vladar je imao svoju posebnu mješavinu za meditaciju, ljubav, rat, i slično.

Eterično ulje cedra stari Egipćani koristili su najčešće u posmrtnim obredima i ceremonijama. U procesu balzamiranja korišteni su aromatični gumovci poput cedra i smirne, a tragovi tih ulja su pronađeni na ostacima mumija. Unatoč važnosti eteričnih ulja u egipatskoj kulturi, nikada nisu destilirali vlastita, nego su uvozili ulja čempresa i cedra.

Kina

Uporaba eteričnih ulja prvi je put zabilježena u Kini između 2697. i 2597. p.n.e. za vrijeme vladavine Huang Ti-a, legendarnog Žutog cara. Njegova poznata "Knjiga interne medicine žutog cara" sadrži primjene za nekoliko aromata, a praktičari istočnjačke medicine i danas je smatraju korisnim klasikom.

Indija

Tradicionalna indijska medicina i životni princip ayurveda u svojoj tritisućljetnoj povijesti navodi primjenu eteričnih ulja u svojim ljekovitim napitcima. Vedska literatura navodi preko sedam stotina supstanci učinkovitih za liječenje raznih tegoba uključujući cimet, đumbir, smirnu i sandalovinu.

Tijekom izbijanja bubonske kuge, ayurvedski su medicinari uspješno koristili eterična ulja i biljne pripravke umjesto neučinkovitih antibiotika. Svrha aromatičnih biljaka i ulja nije bila samo u medicinskoj prksi, već se vjerovalo da su božanski dio prirode, te su do danas zadržale vitalnu ulogu duhovnog i filozofskog principa ayurvedske medicine.

Grčka

Između 400.-500. godine p.n.e. Grci su zabilježili saznanja o eteričnim uljima usvojeno od Egipćana. Mast od smirne vojnici su nosili u bitku za suzbijanje različitih infekcija.

Grčki liječnik Hypocrit (460.-377. p.n.e.), poznat kao "otac medicine" dokumentirao je učinke oko 300 biljaka, uključujući majčinu dušicu, šafran, mažuran, kim i paprenu metvicu.

Hipokritovo opsežno znanje o biljkama i njihovim esencijama bilo je upravo ayurvedskog podrijetla, a djelomično je stečeno susretima grčkih vojnika s ajurvedskom medicinom na indijskom potkontinentu tijekom putovanja s Aleksandrom Velikim. Utvrdili su da je Ayurveda u skladu s njihovom vlastitom medicinskom praksom, a dokazi o miješanju ove dvije tradicije i danas se mogu pronaci u praksi udaljenih autohtonih plemenskih zajednica.

Hipokrat je pribilježio: „mirisna kupka i mirisna masaža svaki dan put su do zdravlja“. Literatura koju su Hipokrat i njegovi učenici ostavili sadrži najvažnija načelo suvremene medicine. Hipokratova mudrost izvršila je neodvojiv utjecaj na modernu medicinsku znanost sto se oćituje do danas "Hipokratovom zakletvom" koju polažu svi liječnici.

Galen je bio još jedan Grk čije je navodno veliko znanje o biljkama i njihovim ljekovitim svojstvima izvršilo značajan utjecaj na to kako danas klasificiramo podatke o bilju. Galen je započeo kao kirurg u školi za gladijatore, a pričalo se da nijedan gladijator nije podlegao ranama tijekom Galenova liječnickog mandata. Uskoro se za njega pročulo te postaje osobni liječnik rimskog cara Marka Aurelija. Brojni su njegovi teorijski zapisi biljne medicine, a njegova podjela biljaka na različite ljekovite kategorijske razrede i danas je poznata kao "galenska" podjela.

Rim

Rimljani su bili poznati po raskošnom nanošenju mirisnih ulja na tijela, posteljinu i odjeću, te u masažama i kupkama. Za vrijeme pada rimskog carstva rimski liječnici u bijegu su ponijeli Hipokratove i Galenove knjige koje su kasnije prevedene na perzijski, arapski i druge jezike.

Perzija

Ali-Ibn Sana (poznatiji kao Avicenna) živio je od 980. do 1037. godine nove ere. Proglašen čudom od djeteta, već je s 12 godine godina bio iznimno obrazovan liječnik. Avicenna je napisao knjige o svojstvima osam stotina biljaka i njihovim učincima na ljudski organizam. U povijest je ušao kao otac metode destilacije eteričnih ulja. Njegove se metode i danas koriste.

Europa

Tijekom križarskih ratova, vitezovi i njihova vojska bili su odgovorni za prenošenje znanja o biljnim lijekovima i pripravcima koje su naučili na Bliskom istoku. Vitezovi su stekli znanje o destilaciji i sa sobom nosili parfeme i razne ljekovite pripravke.

Tamjan i bor spaljivanii su na ulicama kako bi otjerali ‘zle duhove’ tijekom bubonske kuge u 14. stoljeću. Zabilježeno je također da je značajno manji broj osoba umro od kuge na područjima gdje su palili tamjan i bor.

Godine 1653. Nicholas Culpeper napisao je ‘Kompletnu biljku’ koja je i danas važan klasik. Njegov opus bilježi mnoga bolesna stanja i njihove remedije koje se i danas primjenjuju.